referati...

ovako....moj prijedlog....barem nesto promjenite....i svakako procitajte...na nekim djelovima ima pogrešaka, a meni se to stvarno nije dalo prepravljat.....tako da ono





Sadržaj:

Ř Evolucija gmazova 3.

Ř Podijela gmazova 3.

Ř Opći podaci gmazova 4.

Ř Gušterica 5.

Ř Kornjače 9.

Ř Premosnici 15.

Ř RED Ljuskaši 19.

Ř Podijela ljuskaša 22.

Ř Zmije 20.

Ř Krokodili 23.

Ř Literatura 30.





Evolucija gmazova

Fosilni ostaci gmazova poznati su iz srednjeg karbona, prije 320 milijuna godina. Pripadali su redu CAPTORHINIDA. Kostur je potpuno okoštao; bili su pokretni i hranili su se malim člankonošcima. Način hranjenja ovisio je o načinu vezanja živčanih mišića uz lubanju, dok je položaj lubanje određivao veličinu ugriza i mogućnost razdvajanja vilica.
To je odredilo i današnju podijelu gmazova.

Podijela
Danas je poznato oko 6500 vrsta koje su podijeljene u četiri skupine:
1. premosnici ili Rhynchocephalia
2. kornjače ili Chelonia
3. aligatori i krokodili ili Crocodilya
4. ljuskaši ili Squamat koji se još dijele na guštere ili Lacertilia i zmije ili Ophidia





Opći podaci gmazova
Gmazovi su prvi kopneni kralješnjaci. Za to su im bile potrebne prilagodbe. Zametak im je obavijen zametnim ovojem amnionom te ih se svrstava u AMNIOTE. Smatra se da su nastali još u davnom srednjem karbonu, a do podijele je došlo tek u kasnom kabriju prije otprilike 285 milijuna godina. Podijelili su se na sisavce, kornjače i ostale gmazove. Ptice su se odvojile od gmazova.
Zoolozi ih svrstavaju i u tetrapode, stare oko 365 milijuna godina. Odlika tetropoda je sustav za kretanje koji ih je činio jednako sposobnim za život u vodi i na kopnu.
Njihova jaja imaju dovoljnu količinu žumanjka za razvitak zametka. Zahvaljujući membrani i ljusci koja obavija jaje, zaštićuje ga i omogućuje izmjenu plinova i izlučivanje. Gmazovi nemaju stadij ličinke niti preobrazbu.
Kroz prošlost, gmazovi su bili naseljavali zemlju zajedno s resoperkama i vodozemcima. Za život im nije prijeko potrebna vlaga tako da su najbrojniji u pustinjama. Aktivniji su od vodozemaca, rasprostranjeni su u tropskim i subtropskim krajevima. Manje ih nalazimo u umjerenom pojasu upravo zbog činjenice da ne mogu zadržati potrebnu tjelesnu temperaturu nakon zalaska sunca niti nakon naglog pada temperature. Za vrijeme hladnoće, zakopavaju se duboko u zemlju, na toplo i tamo čekaju toplije vrijeme.



Gušterica
Anatomija i životni procesi gmazova proučavaju se na gušterici koja spada u ljuskaše, podred gušteri, tako da ćemo ju i mi uzeti za osnovni primjer:

VANJSKI IZGLED: tijelo se dijeli na glavu, trup i rep. Glava je spljoštena i šiljasta. Sa strane na glavi su oči. Iza oba oka nalazi se smeđasti bubnjić koji je zapravo otvor organa za sluh. Glava je s trupom povezana debelim vratom koji ima nabor, poput ovratnika. Na trupu se nalaze dva para nogu koje imaju po pet prstiju. Prvi prsti su obično kraći. Na trup se nastavlja rep na čijem se početku s trbušne strane nalazi otvor nečisnice.
KOŽA: Na površini kože nalaze se rožnate ljuske od bjelančevine keratena koji se ne topi u vodi. Između ljuski je tanak sloj kože što im olakšava pokretanje. Od isušivanja ih štiti rožnati sloj koji također sprečava slobodan rast bića te se gmazovi moraju presvlačiti. Koža također sadrži i boje te žlijezde koje su prisutne samo na području bedara i uz nečisnicu.
KOSTUR: lubanja je građena od kostiju, hrskavice gotovo da i nema. Na lubanju se nastavljaju kralješci koje dijelimo na vratne, trupno-slabinske, krštene i repne. Kod najvećih primjeraka izbrojeno je i do 140 kralješnjaka. Uz kralješnicu se drže i rebra, oplećje i kukovlje.
MIŠIĆI: njihov raspored slijedi dijelove tijela:
- trup: trbušni mišići, vanjski i unutrašnji kosi mišići, prsni i međurebreni mišići
- vrat: trapezni mišić
- leđa: široki leđni mišić



ŽIVČANI SUSTAV: Sastoji se od prednjeg mozga, međumozga s nadmoždanom i podmoždanom žlijezdom, srednjeg mozga, stražnjeg mozga te kralješnične moždine.
Najbolje je razvijen prednji mozak na kojemu se izlučuje siva supstancija koja još uvijek ne pravi moždanu koru. U toj sivoj supstanciji nalaze se centri koji izvršavaju složenije radnje od radnji u vodozemaca. Još je važno napomenuti da iz leđne moždine izlazi 12 pari živaca po cijelom tijelu.
OSJETILA: Kako smo već rekli, sa svake strane glave nalaze se dva velika oka s okruglom zjenicom. Oči se odlikuju pokretljivim donjim i gornjim kapkom, sluznom žlijezdom te prozirnom migavicom koja se pomiče od prednjeg kuta oka prema natrag. To je zapravo prozirna opna čija funkcija je održavanje vlažnosti i čistoće oka. Miris osjećaju pomoću jezika koji mogu jako isplaziti. Jezik je na kraju rašljast što im omogućuje veće uspjehe u lovu.
Organ za sluh sastoji se od bubnjića, srednjeg i unutrašnjeg uha. U unutrašnjem uhu nalaze se kuglasta i jajasta vrećica. Za jajastu vrećicu se drži pužnica. Srednje uho je spojeno sa usnom šupljinom putem Eustahijeve cijevi. U slušnoj cijevi nalaze se jajasti i okrugli prozorčići koji upravljaju titranjem tekućine u unutrašnjem uhu.
Kod gušterice se na tjemenu primjećuje i razvijeni tjemeni organ, sličan oku. On sadrži osjetne stanice za svjetlo i pigmentne stanice. Unutrašnjost mjehurića ispunjena je staklastim tijelom. Iznad mjehurića nalazi se otvor koji je presvučen prozirnom kožicom kroz koju pada svjetlost na tjemeni organ.
PROBAVNI SUSTAV: Gmazovi u ustima imaju zube koji se mogu obnavljati tokom cijeloga života. Na dnu usne šupljine nalazi se tanak i dugačak jezik. U ustima imaju mnogo žlijezda koje ne nalaze ispod gornje i donje usne te ih se još naziva i usnenim ili viličnim žlijezdama. Ostali dijelovi isti su kao i kod svih kralješnjaka ( ždrijelo, jednjak, želudac, crijevo te nečisnica). Zbog promjenjive tijelesne temperature ne trebaju mnogo hrane, većinom su mesožderi dok su pojedine kornjače i gušteri biljožderi.
DISANJE: Dišu isključivo plućima. Dišni otvor vodi u grkljan na koji se nastavlja dušnik ili traheja koji se grana u dvije dušnice ili bronhije. Svaka dušnica vodi u jedno plućno krilo koje se sastoji od mnoštvo nabora po kojima su isprepletene kapilare koje preuzimaju kisik.
OPTICAJ KRVI: Srce se sastoji od lijeve i desne pretklijetke te jedne klijetke koja je djelomično pregrađana na dva dijela. Ispred srca je venski zaton ili proširenje vena u koji ulazi sva venska krv. Krv iz srca izlazi kroz dva sporedna luka aorte koji se spajaju u jednu silaznu aortu. Od nje se odvajaju arterije koje raznose oksigeniranu krv po tijelu.

IZLUČIVANJE: mokraćni organ kod gmazova je odvojen od spolnog. Za izlučivanje služe pravi bubrezi ili metanefrosi, složeno od dvaju režnjeva. Uz njih se drže i nadbubrežne žlijezde. Imaju mokraćni mjehur na koji se nastavljaju mokraćovodi koji ulaze u nečisnicu. Mokraća se izlučuje kao čvrsta bijela tvar ili takozvana mokraćna kiselina.
RAZMNOŽAVANJE: imaju parna plodila koje se drže za stijenku tijela opnom koju nazivamo potrbušnica. Jajovodi i sjemenici se nastavljaju u organe za kopulaciju. Oplodnja je unutrašnja. Po razmnožavanju, dijelimo ih na oviparne (nesu jaja), viviparne (legu žive mlade) i ovoviviparne (nesu jaja iz kojih se neposredno nakon polijeganja izlijegu formirani mladunci, planinska gušterica).
U jajovodu se oko oplođenog jaja stvara čvrsta ovojnica. Sve vrse polažu jaja u zemlju ili pijesak, gdje ih grije toplina sunca. Iznimka je morska zmija koja jaja nosi u svom tijelu. Za izlijeganje mladih potrebno u prosijeku oko 2-3 mjeseca.
Za otvaranje olupine jajeta, mlade gušterice imaju jajni zubić a kornjače i krokodili jajni žulj.

Znanost koja se bavi gmazovima naziva se herpetologija a znanje o njihovoj njezi i uzgoju u terarijijima naziva se vivaristika.



Kornjače
Kornjače postoje već više od 250 milijuna godina. Na Zemlji postoji oko 300 različitih vrsta od toga sedam vrsta živi u moru, 180 u vodama na kopnu a ostatak živi na kopnu. Fosili dokazuju da su one naseljavale Zemlju prije velikih dinosaura. Zahvaljujući sposobnosti prilagođavanja, zadržale su se do današnjih dana. Najviše obitavaju u područjima umjerene i tropske klime.

Sve kornjače odlikuju se oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Prema njegovoj boji, obliku i veličini možemo raspoznati vrste. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela koji su međusobno spojeni koštanim mostom. U donjem dijelu oklop je masivne koštane građe koji se razvio od kralježnice, rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože.Ploče na oklopu se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd. ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.

Današnje kornjače nemaju zube već su im čeljusti prekrivene oštrom rožnatom pločicom. Fosili kornjača dokazuju da su prijašnje kornjače imale zube koji su se zamijenili pločicama preoblikovanjem čeljusti. Ne žvaču hranu već ju samo kidaju koristeći se pri tome i prednjim udovima.

I na kopnu i u vodi kreću se krivudavo oslanjajući se na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. U morskih kornjača prednji udovi podsijećaju na peraje jer se njima koriste za plivanje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I na udovima kopnenih i slatkovodnih kornjača se može ustvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivajuće kožice.

Većina kornjača je velika između 10 i 30 cm no tu su još i morske kornjače te kornjače s otočja Galapagos i Sejšela čija dužina oklopa dosiže i više od jednoga metra.
Kornjače jako dobro vide, posebno u mraku. Bolje razlikuju boje od ljudi. Pokretanjem očnih jabučica postiže i prostorno panoramsko vidno polje. Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Organ njuha se nalazi u grlu, mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u kojem može zakopati svoja jaja. Imaju vanjsko uho i ne čuju dobro. Umjesto toga osjete duboke vibracije u svojoj okolini. Glasaju se samo za vrijeme parenja.
Imaju jako dobru memoriju: brzo pamte mjesta na kojima mogu doći do hrane kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju. Životni vijek im može biti jako dug. Divovske kornjače s otočja Galapagos mogu doživjeti i više od 200 godina. U toplijem dijelu godine, dane provode izležavajući se na suncu, hraneći se i vršenjem sinteze 3D vitamina a zimi se zakopavaju ili traže zaklon u vodi gdje hladno razdoblje provode ukočene. Neke vrste se na isti način skrivaju i za vrijeme ljetnih toplina
Mogu bit biljožderi i mesožderi. Potrebna im je hrana bogata kalcijem koji trebaju za izgradnju oklopa. Da bi ga mogle apsorbirati, potreban im je vitamin 3D.
Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim staništima, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)

Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.
Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počnu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.
Danas postoje dvije glavne moderne grupe kornjača:
1. Razvoj kornjača koje uvlače vrat i glavu u oklop (Cryptodira) počeo je prije 180 miliona godina i danas su zastupljene sa 13 porodica. Vratni kralješci ovih životinja su posebno građeni na način, da se kralježnica može saviti u obliku slova S i tako omogućava povlačenje glave u zaštitu oklopa.
2. Kornjače koje savijanjem vrata u obliku slovs S sklanjaju glavu postrance pod oklop (Pleurodira) su, povijesno gledano, mlađi podred jer su se razvile tek u razdoblju krede i danas su zastupljene s dvije porodice.

Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske ali i slatkovodne i kopnene kornjače . Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Kako se radi uglavnom o krivolovu, populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Mnogi poljoprivrednici ih na svojim poljima ubijaju jer misle da su štetočine. Mnoge stradaju i u prometu. Najviše ih istrebljuju kemikalije i otpadne vode. Često se desi da morske kornjače progutaju plastičnu vrećicu misleći da je meduza te se tako uguše, zasljepljuje ih i umjetna svjetlost te budu dezorijentirane i zapliću se u ribarske mreže. Zbog prijetnje izumiranjem, mnoge su proglašene živim fosilima a 23.svibnja proglašen je Međunarodnim danom kornjača.






Premosnici
Premosnici (često tuatara, ponekad i haterije) (Sphenodon) su jedini recentni rod reda Rynchocephalia u razredu gmazova. Danas postoje još samo dvije vrste, koje žive na sjeveru Novog Zelanda, i često ih se naziva i "živim fosilima", jer se njihovo postojanje može slijediti fosilnim nalazima sve od razdoblja trijara, u vrijeme prije oko 200 milijuna godina.
Glava premosnika je četvrtasta, sprijeda blago kljunasto izdužena, tijelo zbijeno a noge snažne. Dugi su prosječno između 50 i 75 cm, a trup i rep su približno jednako dugi. Rep im je trobridno spljošten. Prednje i stražnje noge imaju po pet snažnih, kratkih, okruglih prstiju spojenih plivaćim kožicama. Prsti završavaju kratkim pandžama. Na stražnjem dijelu prsiju imaju poprečni nabor. Od zatiljka sredinom leđa i repa proteže im se niz šiljatih, spljoštenih bodlji poput češlja, građenih od produženih rožnatih pločica. Niz se prekida samo u ramenom i slabinskom području. Sivkaste su boje, dok bočno i na nogama imaju žute mrlje. Bodlje "češlja" na zatiljku i leđima su žute, a na repu smeđe. Presvlače se samo jednom do dva puta godišnje. Kreću se savijanjem trupa pri čemu im pomaže rep.
Glavu pokrivaju sitne, a tijelo i manje i veće ljuske. Donja strana tijela prekrivena je većim, četvrtastim, plosnatim pločicama, svrstanim u poprečne redove. Pločice duž bočnih nabora su blago šiljaste, a na čitavoj gornjoj strani tijela su zrnato strukturirane.
Diapsidna lubanja premosnika razlikuje se od svih drugih gmazova prisutnošću dva potpuna sljepoočna luka, što je i dovelo do izdvajanja ovih životinja u zaseban red. Akinetičan je, što znači da je gornja čeljust u odnosu na bazu lubanje nepokretna. U embrionalnom razvoju premosnici još imaju zglobove između elemenata lubanje, zato se često takva njihova okoštalost lubanje odrasle životinje smatra prilagodbom na način ishrane. Zubi su im srasli uz čeljust, pa zato tijekom života ne dolazi do njihove izmjene. Tako se pregledom zubi može utvrditi približna starost životinje.Kao neki drugi ljuskaši, i premosnici mogu, radi zaštite, odbaciti rep (autotomija). Kad se rep regenerira, podržava ga hrskavični štap koji se čini proziran. Iza četvrtog vratnog kralješka premosnici imaju kratka, vratna rebra. Rebra na trupu imaju hrskavičasta proširenja koja se preklapaju i tako tvore svojevrsni oklop oko tjelesne šupljine. Od devetog do dvanaestog, rebra su dolje učvršćena za prsnu kost.

Na novozelndskom otoku Karew živi ptica zovoj. S tom pticom tamošnji premosnici žive u simbiozi. Na to ih je prisilio malo prostora za obitavanje. Zovoj se brine za gradnje gnijezda dok premosnici se brinu začistoću.
Premosnici su aktivni uglavnom u sumrak i noću. Na to upućuju njihove velike oči i oblik pupila. Često iskapaju jame u humusu, u kojima provode veći dio dana. Suprotno raširenom vjerovanju, vrlo rijetko obitavaju u "stambenim" jamama morskih ptica.
Tuatare, ili haterije, kako još ponekad nazivaju premosnike, kreću se polako. Hodaju izbačenih nogu, vijugajući tijelom i repom, pri čemu se rep vuče po tlu. Ponekad mogu požuriti izdignutog tijela, no takav način kretanja uglavnom im uspijeva samo na razdaljinu od nekoliko metara.
Za razliku od gotovo svih drugih gmazova koji daju prednost tjelesnoj temperaturi između 25 i 40°C, premosnici žive uz znatno nižu temperaturu. Ovim relativno niskim temperaturama odgovara i spori metabolizam. Premosnici rastu vrlo polako, ali mogu doživjeti relativno veliku starost.Glavna hrana su im različiti beskralješnjaci, najčešće kukci, pauci i puževi, kao i kišna glista.

Parenje se odvija u vrijeme ljeta na južnoj polutki, između siječnja i ožujka. Mužjaci su svake godine spremni za parenje, za razliku od ženki. Mužjaci se u to vrijeme ponašaju teritorijalno, ali samo na površini od oko 25 m˛ u čijem središtu je njihova jama, i samo u vrijeme parenja. Ako u to vrijeme na teritorij uđe drugi mužjak, dolazi do borbe, pri čemu može doći do ozljeda. Dokaz su brojni ožiljci starijih mužjaka.
Udvaranje počinje kad ženka dođe na teritorij mužjaka. Pri tome, on ju obilazi ukrućenih nogu. Kako mužjaci nemaju produženi genitalni organ, prislanjaju svoju kloaku na ženkinu. Kopulacija traje oko jedan sat. Nakon oko 9 mjeseci, ženka u jamu koju sama iskopa polaže do 15 tupih jaja s pergamentnom ljuskom, dugih oko 3 cm i teških 4 do 6 grama. Ova jama s leglom nalazi se često i par stotina metara udaljena od jame u kojoj ženka provodi dan. Ženka oblaže jamu i jaja travom i zatim jamu zatrpava zemljom. Nakon toga, ženka pokazuje veću brigu za leglo od velikog dijela gmazova: redovno, ponekad svaku noć, ona čuva leglo kako bi spriječila drugu ženku da položi svoja jaja u njeno leglo. Na Novom Zelandu mladunci izlaze iz jaja nakon 13 do 15 mjeseci. Ovo najduže razdoblje valjenja jaja poznato među gmazovima pokazuje, da u hladnijoj klimi Novog Zelanda embriji zaustavljaju razvoj tijekom zime.
Za razliku od odraslih premosnika, mladunci su aktivni danju, kako ih odrasli premosnici ne bi pojeli. U dobi od godinu dana, pridružuju se odraslima u koloniji, i prilagođavaju se ritmu života odraslih. Ženke ne legu jaja svake godine, i to je jedan od razloga zbog kojih je za održanje vrste važna dužina života jedinki. Dokazano je da su premosnici u zatočeništvu na Novom Zelandu doživjeli starost od 77 godina. Spolnu zrelost dosižu tek u dobi od 20 godina.
Kao i kod većine drugih gmazova, temperatura u leglu određuje spol mladunaca. Kod Sphenodon punctatusa, pri konstantnoj temperaturi od 18°C izlegle su se samo ženke, pri 20°C bilo je 91% ženki, ali kod temperature od 22°C bilo je samo 23% ženki.







LJUSKAŠI

Ljuskaši se dijele u tri podreda: guštere, zmije i krokodile. Kako su druga dva podreda proizašla od guštera, gušteri su "prethodni" takson te zadnje dvije grupe, u nju se svrstavaju svi ljuskaši koje se ne mogu uvrstiti u te dvije grupe. Prstenaše i zmije smatraju se monofilijskim skupinama životinjama.










Zmije
Zmije su podred unutar razreda gmazova čije je hladno i suho tijelo prekriveno ljuskama. Vode porijeklo od predaka koji su ličili na guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im reducirane pa se kreću vijugajući. Velike vrste (pitoni i anakonde) narastu do 8 m, u iznimnim slučajevima i do 10 m. Povremeno se javljaju izvještaji i o rekordnim dužinama više od 10 m, ali to nije nikada dokazano. Zmije žive širom svijeta i u vrlo različitim okolišima, od brdskih područja do slatkih voda i mora. Daleko najveći broj vrsta živi u tropima. U Europi još jedino u rijekama Irske nije pronađena niti jedna vrsta.

Broj kralježaka im je povećan na 200 (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Neke vrste mogu gladovati i duže od godine dana.
Nekoliko puta godišnje zmije skidaju kožu zato što se istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala pretijesna. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im postanu mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože riješi trljajući tijelo o granje ili kamen. Prema odbačenoj koži često se može odrediti vrsta zmije.
Neke su zmije svoje žlijezde slinavke preoblikovale u žlijezde koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta zmija su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno smrtonosna za čovjeka. Najotrovnija kopnena zmija na svijetu je australski kopneni taipan. No, on je miran i nije agresivan. Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. No najotrovnija zmija uopće je jedna vrsta iz porodice morskih zmija (Hydrophiidae) koja živi u moru ispred australskih obala. Mjesto s najgušćom populacijom otrovnica je otok Queimada Grande pred istočnom obalom Brazila.

Zmijski otrovi su sastavljeni od različitih proteina i gusta su tekućina mliječno bijele do žućkaste boje. Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost, poremećaji osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo (razaranje tkiva, zatajenje bubrega, slom krvotoka). No postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina ove dvije osnovne vrste.
Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu uzrok većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u nepristupačnim područjima, a uz to su i plahe i po mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.
Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna ljudi, od čega umre oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini gležnja ili niže.
Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One ne rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju sposobnost da reguliraju količinu otrova. Kod nekih vrsta potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov.
Svoj plijen ne ubijaju sve zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i uguše. Potom je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo, moraju širom razjapiti usta. Mišići u tijelu guraju životinju do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan - samoobrana. Mnoge vrste pokušat će izbjeći opasnost, ali kada to nije moguće one će pribjeći jedinom rješenju - ugrizu
U sistematici biologije podred zmija je uvršten u red ljuskaša (Squamata) koji su dio razreda gmazova. Znanost koja se bavi zmijama naziva se herpatologija.
U najpoznatije porodice zmija se ubrajaju: kržljonoške (Boidae) (primjerice pitoni (Pythoninae), udavke (Boinae), anakonde (Eunectes) ), guževi (Colubridae), otrovni guževi ili guje (Elapidae) (primjerice rod mambe, kobre (naziv kobre se koristi za različite vrste zmija iz ove porodice, ne pripadaju sve istom rodu) ) i ljutice (Viperidae) (primjerice zvečarke rod iz potporodice jamičarki (Crotalidae), riđovka (Vipera berus), ursinijeva ljutica )

Krokodili
Krokodili su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas preživjeli 'potomci' velike grupe gmazova zvane Archosauri. U tu skupinu spadali su i dinosaurusi i leteći pterosauri. Srodstvo između ptica i krokodila dokazano je nizom osobina ali najviše se primjećuje građom sistema krvotoka.

Svi sadašnji živući krokodilli žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskih područja, dok su njihovi preci obitavali kopnena područja uz rijeke. Jedina vrsta koja može živjeti u moru i često se pojavljuje uz obale različitih otoka je Crocodylius porosus. Iako između prstiju stražnjih nogu imaju plivaće kožice, za plivanje se ne koriste nogama već repom. Najčešće se prikrivaju u vodi iz koje im vire samo oči i nozdrve, a debeli kožnati poklopci preko ušnih otvora sprečavaju ulazak vode.
Građa tijela prilagođena je životu u vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom, dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo. Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života. Lubanja im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje. Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti. Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu prehranu. Jedino neke vrste gavijala koje se hrane pretežno ribom imaju izrazito usku i izduženu gubicu. Lubanja krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene sa kožom koja je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj. Čunjasti zubi imaju samo jedan vrh, smješteni su u udubljenjima gornje i donje čeljusti.

Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama "aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.
Krokodili su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je, naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože, epiderm, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju "košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo jednostavnim trošenjem: ribanjem.
Rožnate leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj varira zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija, jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.


Svi krokodili su mesožderi. Ne mogu gutati plijen već ga moraju raskomadati. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim gubicama i zubima poput vrše (neki gavijali i australski krokodil) koji su se specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su okretni i na suhom.

Krokodili polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:
-brežuljkasta gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja "proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,
-jamasta gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.
Ženka krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko 30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.
Kad odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje, da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio. Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika vlastite vrste.
Danas živući krokodili dijele se u tri grupe sa statusom porodica (alternativno, često ih se prikazuje kao jednu porodicu Crocodylidae a tri grupe kao potporodice unutar nje). Pri tom se porodica gavijala sastoji od samo jedne recentne vrste, ganges gavijala iako novija saznanja govore da bi i sunda gavijal isto mogao pripadati porodici pravih gavijala. Obje vrste imaju upadljivo duge i uske čeljusti. Crocodylidae, ili pravi krokodili prepoznatljivi su po udubini u gornjoj čeljusti u koju ulazi najveći zub donje čeljusti tako, da je izvana vidljiv. Kod Alligatoridae, aligatora se kod zatvorenih čeljusti ne vide zubi, a i njuška im je šira i nešto kraća nego kod krokodila.




















Literatura

Ř Bačić, Tomislav, Radovan Erben i Mladen Krajačić: Raznolikost živog svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Ř Pavičić, Vicko, Klemenčić Mladen i Anđelka Ređep: 1000 pitanja 1000 odgovora, Mosta, Zagreb, 1994.
Ř Vujanović Danica: Veliki atlas životinja, Mladinska knjiga, Zagreb, 1990.
Ř Garms Harry i Leo Borm: Fauna Evrope, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981.
Ř Bertha Morris Parker: Riznica prirode, Školska knjiga, Zagreb, 1974.